Taekwondo

Taekwondo je korejska borilačka vještina nastala 40-ih godina dvadesetog stoljeća spajanjem različitih vještina koje su se vježbale u to vrijeme. Njezino ime dolazi iz riječi Tae (태, hanja 跆), što znači udariti nogom, Kwon (권, hanja 拳), što znači udariti rukom i Do (도, hanja 道), što znači put. Taekwondo je udaračka vještina koju odlikuju atraktivne nožne tehnike i brzina. Danas se taekwondo smatra jednom od najpopularnijih borilačkih vještina i sportova, a broj vježbača u svijetu se procjenjuje na više od 100 milijuna.
Povijest borilačkih vještina u Koreji je vrlo duga. Najstariji dokazi su kipovi i slike pronađeni u grobnici dinastije Muyong Chong (oko 3. stoljeća p.n.e.) koje prikazuju ratnike u borbenim pozama. U to doba, Koreja je bila podijeljena na tri kraljevstva: Silla, Koguryo i Paekje. Sva tri kraljevstva su imala jake vojske (u Koguryo zvanih “Sonbae”, u Silla “Hwarang”) koje su izučavale vještinu nenaoružane borbe. U to vrijeme, vještina se zvala hwarang-do ili subak.

Subak se razvio u vještinu taekkyon, koja se često koristila na vojnim demonstracijama, i na turnirima na kojima su se ratnici mogli dokazati u međusobnom nadmetanju. To posebno dolazi do izražaja za vrijeme dinastije Koryo (918. – 1392. n.e.), koja ujedinjuje tri kraljevstva, i kada se natjecanja u taekkyonu koriste u svrhu pronalaženja talentiranih novih vojnika ili čak promaknuća vojnika u časnike. Kroz stoljeća, taekkyon razvija mnogo specifičnih nožnih tehnika. Za vrijeme dinastije Joseon, konfucijanizam zamjenjuje budizam kao službena religija, i društvo postaje manje fokusirano na ratovanje i viši društveni slojevi počinju se više baviti poezijom i glazbom. Shodno tome, taekkyon postaje zanimacija nižih društvenih slojeva i preživljava kao narodna igra sve do početka 20. stoljeća.
Za vrijeme japanske okupacije Koreje, sve borilačke vještine su strogo zabranjene i taekkyon praktički izumire. Mnogo Koreanaca putuje u Japan na studij i tamo se upoznaje s karateom. Po završetku drugog svjetskog rata i japanske okupacije, vraćaju se u Koreju i otvaraju škole borilačkih vještina.
Neke od poznatih škola iz ovog razdoblja su Chung Do Kwan, Oh Do Kwan i Jidokwan. Škole nisu bile povezane, a vještina koju su podučavali (uglavnom varijacije okinavskog karatea) se nazivala raznim imenima: kong soo do, tang soo do, tae soo do itd. Kroz utjecaj taekkyona, vještina poprima mnoge specifične nožne tehnike, ali se još uvijek podučava pod različitim imenima, s različitim formama, zvanjima koja nisu ujednačena itd.
Među vlasnicima škola se ubrzo javlja želja za ujedinjenjem njihovih stilova u jedinstvenu korejsku borilačku vještinu. Nova vještina se isprva naziva tae soo do, ali ubrzo mijenja ime u taekwondo i počinje process ujedinjenja. 1961. je osnovan Korea Taekwondo Union kao prva udružena organizacija, koja 1965. mijenja ime u Korea Taekwondo Association, naziv koji nosi i danas.

Unatoč nastojanjima prve generacije majstora taekwondoa koji su probali ujediniti taekwondo u jednu standardiziranu borilačku vještinu, to im nije u potpunosti uspjelo. Glavni rascjep u taekwondou je podjela na kukki-taekwondo (međunarodno predstavljen kroz WTF osnovana 1972.) i ITF taekwondo, osnovana 1966.
Osim u formama i pravilima sportske borbe, dva glavna stila ( grane) taekwondoa se razlikuju i po nazivlju, te osnovnim tehnikama. Kukki-taekwondo se trenira u Južnoj Koreji, dok je u Sjevernoj Koreji prisutan zasad samo ITF taekwondo. KukKiWon institut osnovan je 1971. u J.Koreji.
Kukki-taekwondo je nastao kroz napore korejske organizacije za taekwondo (KTA) da ujedini različite korejske borilačke vještine. Kukkiwon je stvoren 1972. godine, kao organizacija koja se brine o tehničkom dijelu taekwondoa i njegovom standardizacijom. Svjetska krovna organizacija WTF nastaje godinu poslije, 1973., i danas je KTA samo jedna od članica WTF-a. Treba napomenuti da se WTF isključivo bavi organizacijom turnira i da se ne bavi izdavanjem pojaseva ili razvojem forma, za što je zadužen Kuk-Ki-Won ( osnovan po uzoru na KODOKAN institut za judo ). Za nastup na WTF turnirima i olimpijskim igrama potrebno je imati službenu potvrdu o zvanju, izdanu od Kukkiwona.
ITF je nešto starija organizacija, koju je osnovao general Choi Hong Hi 1966., nakon što je odlučio odvojiti se od procesa ujedinjenja taekwondoa i napustio Korea Taekwondo Association kako bi osnovao svoj stil. ITF sam izdaje potvrde o zvanjima i organizira međunarodne turnire. Nakon smrti generala Choia, ITF se dijeli na tri konvergentne-ravnoravne-uporedne organizacije, sjevernokorejski ITF koji vodi Chang Ung predstavnik DPRK u IOC-u, tzv. ITF Wienna bečki ITF, ITF Rome predsjednik Pablo Trajtenberg ( prije pok.Tran poginuo u potresu Haiti) i montrealski ITF-Orhodox predsjednik sin osnivača Choi Jung Hwa ( ova verzija dobila je u J.Koreji sljedništvo ITF-e iz 1966. ). Sve tri organizacije tvrde za sebe da su prave nasljednice Choieva ITF-a. U ovom trenutku je budućnost ITF-a upitna.
Otkako je taekwondo borba po WTF pravilima postala olimpijska disciplina, kukki-taekwondo je prilično ojačao jer su mnogi borci prešli na kukki-taekwondo kako bi imali pravo nastupa na olimpijskim igrama. To je jedan od razloga zašto je kukki-taekwondo danas daleko najpopularniji stil taekwondoa. Zadnja želja generala Choia, konačno ujedinjenje taekwondoa, mogla bi se ostvariti jer WTF i sjevernokorejski ITF trenutno vode razgovore o ujedinjenju i ujednačavanju tehničkih razlika.

Taekwondo u Hrvatskoj
Taekwondo se u Hrvatskoj prvi put pojavljuje 1961. u Rijeci, kada Dušan Kružić donosi vještinu iz Njemačke, ali se ubrzo i gasi, jer se D.Kružić vraća u Njemačku. Dušan Kružić prvi je stekao zvanje majstora korejskog stila is ex.SFRJ, te diplomu instruktor “Korea Tae Soo Do Karate Association”; 1965/66 dobija od korejske federacije diplomu-certifikat “Međunarodni instruktor” ( od 1966.g. za ITF).
Dušan Kružić sredinom 60-tih 20.stoljeća vršio je prikaze “korejskog karatea” (Tae-Soo-Do / Tae-Kwon-Do) po Judo klubovima u Rijeci, Beogradu, Zagrebu i Ljubljani, zainteresiravši tako praktikante judo, ju-jutsu i karate za korejske borilačke stilove; izvor: knjiga DŽUDO od Konstantin Momirović, dio samoobrana.
1965 Tae-Soo-Do se objedinjuje u Korea Tae-Kwon-Do Association, a diplomu “međunarodni instruktor taekwondo ITF” dobija 1966. i ovlaštenje predstavnika za Jugoslaviju. Certifikate i iskaznice po ovlaštenju “Jhoon Rhee Tae-Kwon-Do Institute” je Dušan Kružić dodijelio polaznicima njegovih seminara na kojima se inzistiralo na vještini, ne sportu; tako je u jednom karate biltenu bila izjava “korejski karate TAEKWONDO izrazito je grub i krvoločan???” (A.Radović).
Treneri: Kwak Chong Min, Jhoon Gee Rhee, Mike Anderson (osnivač WAKO).
Kružić je kasnije bio aktivan kao mađunarodni sudac u kick-boxingu (PKA, WMAA, WKA, WAKO), TangSuDo-u ( WMTSDF Jae Jhoo Kim) i savate-boxing-u ( AIBF-Savate, FIBF-Savate, FISav-International Savate Federation ).
Nakon Kružićevih prikaza trenirale su grupe prve generacije u Beogradu i Zagrebu, te osnovani prvi klubovi u Rijeci, Kraljevici i Crikvenici; u obračunima japanskih i korejskih škola, korejske su proglašene ekspoziturom CIA-e i poslani su veliki računi za dvorane, te praktično i zabranjeni…

Šest godina poslije, 1968., majstor Park Sun Jae (tada 5. dan) dolazi na poziv judo kluba “Kata” u Karlovacu, i održava demonstraciju taekwondoa. Ubrzo zatim Božidar Podhraški i Nikola Pečko polažu za 1. dan, kao prvi crni pojasevi u taekwondou druge generacije u bivšoj Jugoslaviji, i slove kao osnivači taekwondoa u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji. Božo Podhraški je klub doslovce prodao Pečku i otišao u Italiju, te tamo postao trener talijanske reprezentacije koju je vodio desetak godina.
Danas u Hrvatskoj djeluje preko 220 taekwondo klubova u mnogim gradovima ( oko 150 WTF, te oko 70 u konvergentnim verzijama ITF-e). Hrvatski taekwondo je u Europi na dobrom glasu, zahvaljujući konstantnim uspjesima na međunarodnim natjecanjima kako u verzijama ITF, tako i u olimpijskoj verziji WTF. Medalje u verziji WTF na Olimpijadi osvojile su Nataša Vezmar i Sandra Šarić, a na SP i EP Miet Filipović, Tomislav Miščančuk, Kristijan Kralj, Filip Grgić, Martina Zubčić itd. Nastupa nova generacija sestre Zanonović iz Splita.

Zvanja
Ne postoji potpuno ujedinjenje taekwondoa (izgovor: tekvondoa-a) pod jednom krovnom organizacijom, zvanja izdana od jedne organizacije obično nisu prihvaćena u drugim organizacijama. Ipak, većina taekwondo sportaša posjeduje certifikat od Kukkiwon-a.
Taekwondo zvanja se dijele na deset učeničkih zvanja (keup-gup-kup) i devet majstorskih zvanja (DAN,). Novi polaznici kreću od desetog zvanja keup-kup-gup (bijeli pojas), sve do majstorskih zvanja dan (crni pojas).
• 10. i 9. kup: Bijeli pojas
• 8. i 7. kup: Žuti pojas
• 6. i 5. kup: Zeleni pojas
• 4. i 3. kup: Plavi pojas
• 2. i 1. kup: Crveni pojas
• 1. dan i viši: Crni pojas


Natjecanja u taekwondou su obično grupirana po zvanjima, tako da se polaznici bore s protivnicima sličnih mogućnosti, po pojasevima, po uzrastu, borbe-forme-samoobrana-razbijanja-skokovi.
Taekwondo se dijeli na pet sastavnih dijelova:
• Osnove (Kibon)
• Forme (Poomsae)
• Samoobrana (Hosinsul)
• Lomljenje (Kyokpa)
• Borba (Kyorugi)
Većina klubova se danas specijalizira za natjecateljski dio taekwondoa (borbeni trening i vježbanje forma), no svi su dijelovi taekwondoa važni za postizanje majstorskih zvanja.

Na samom početku, trening taekwondoa je nalikovao karateu i sastojao se od vježbanja tradicionalnih stavova, blokova i udaraca. Danas se tradicionalnim tehnikama ne posvećuje mnogo vremena i u većini škola su ih zamijenile vježbe na vreći i s fokuserima.
Osnove taekwondoa dijele se na
• stavove (npr. jahaći stav – juchun seogi, prednji stav – ap kubi ili zadnji stav – dwit kubi),
• blokade (npr. gornja blokada – olgul makki ili donja blokada – arae makki),
• udarce rukom (npr. udarac šakom – jumok jirugi ili udarac vanjskim bridom dlana – sonnal chigi), te
• udarce nogom (npr. kružni udarac – dollyo chagi ili bočni udarac – yop chagi).
Cilj učenja osnova je razvijanje pravilne tehnike, korištenje cijelog tijela, i očuvanje tradicije taekwondoa.
Forme su koreografirane borbe protiv zamišljenog napadača koje vježbač izvodi sam s ciljem razvijanja ravnoteže i usavršavanja osnovnih tehnika. Većina taekwondo sportaša danas vježba forme Kukkiwon.
Kukki-taekwondo sadrži osam učeničkih forma za niže pojaseve (taeguek poomsae) i devet majstorskih forma za crne pojaseve (yudanja poomsae). Neki klubovi još podučavaju forme palgwae, koje su razvijene u isto vrijeme kad i majstorske forme, ali velika većina klubova koristi novije i modernije forme taeguek.
Izvođenje forma je danas međunarodni sport, i većina zemalja ima tehničke reprezentacije koje se natječu u izvođenju forma.

Dok se sportska borba temelji na natjecanju s pravilima, tehnike samoobrane se koriste u situacijama kada ne postoji dovoljna distanca ili su standardne tehnike taekwondoa (udarci rukama i nogama) nepraktične: napad oružjem, napadi odozada te situacije kad napadač ima kontrolu kroz gušenje ili držanje žrtve.
Samoobrana se sastoji od udaraca rukama, nogama, laktovima, koljenima, zahvata i poluga na rukama i nogama, gušenja, bacanja, itd. Za razliku od ostalih dijelova taekwondoa, samoobrana nije standardizirana i ovisi o instruktoru.

Demonstracije lomljenja su provjera snage i preciznosti. Točno izvedenim udarcima, vježbač nastoji slomiti predmete poput dasaka, crijepova, cigli ili bejzbol palica. Demonstracije lomljenja se uglavnom izvode kao dio prezentacija taekwondoa i prilikom polaganja za više pojaseve.

Zadnji i po mnogima najvažniji dio taekwondoa je borba. Ovu kategoriju ugrubo možemo podijeliti na dogovorenu borbu (borba na jedan, dva ili tri koraka, te borbene vježbe sa ili bez štitnika) i slobodnu borbu (sa ili bez štitnika). U borbama taekwondoa koriste se ručne i nožne udaračke tehnike, ali ne i hosinsul bacanja, čišćenja ili gušenja.
Najpopularniji aspekt taekwondoa je zasigurno slobodna borba. U slučaju olimpijske borbe po WTF pravilima, radi se o borbi po pravilima full contacta, sa štitnicima i o međunarodnom sportu koji je predstavljen na olimpijskim igrama.

Taekwondo se prvi put pojavljuje kao demonstracijski sport na olimpijskim igrama u Seulu 1988., te ponovo u Barceloni 1992. Od Sydneyja 2000., taekwondo je punopravni dio olimpijskih igara. Olimpijsko natjecanje odnosi se samo na borbu po pravilima WTF-a.

Borba po pravilima WTF-a sastoji se od 3 runde od 2 minute, po pravilima full contacta. Borba se završava nokautom, predajom, diskvalifikacijom ili prebrojavanjem bodova na kraju meča. U slučaju neriješenog rezultata, održava se dodatna runda po principu “zlatnog boda”. Ako je rezultat na kraju dodatne runde još uvijek izjednačen, sudac određuje pobjednika odlukom o superiornosti.
Dozvoljene tehnike su udarci šakom u tijelo, te udarci nogama iznad pojasa (udarci mogu biti i iz okreta). Udarac u tijelo vrijedi jedan bod, udarac u glavu tri boda,a ako je iz okreta četiri boda.
Za nedozvoljene radnje dobiva se opomena (kyongo), dvije opomene predstavljaju negativan bod (gamjeom). U slučaju težih prekršaja, sudac može automatski dodijeliti negativan bod. Četiri negativna boda donose diskvalifikaciju.

WTF propisuje sljedeću zaštitnu opremu prilikom sportske borbe:
• Štitnik za tijelo (hogu)
• Štitnik za glavu
• Štitnike za podlaktice i potkoljenice
• Štitnik za prepone
• Štitnik za zube
S ciljem povećanja sigurnosti natjecatelja uvedeni su kao obavezna oprema štitnici za rist i rukavice za šake.